• Nakon donošenja prvostupanjske presude, odnosno podnošenja žalbe tuženika protiv te presude (2. srpnja 1999.), Općinski sud u Zagrebu dostavio je spis predmeta nadležnom sudu drugog stupnja, pri čemu punomoć tuženika nije bila uredna, a zbog čega je Županijski sud u Zagrebu, dana 5. lipnja 2000. (dakle nakon jedanaest (11) mjeseci i tri (3) dana od podnošenja žalbe), spis vratio Općinskom sudu, radi uređenja punomoći. Spis je ponovno vraćen drugostupanjskom sudu 3. listopada 2000., dakle jednu (1) godinu, tri (3) mjeseca i jedan (1) dan od podnošenja žalbe, nakon čega je drugostupanjski postupak trajao daljnju jednu (1) godinu i tri (3) mjeseca.

• Slijedom navedenog, ocjena je Ustavnog suda da u konkretnom slučaju ne bi bila utemeljena tvrdnja da je Općinski sud u Zagrebu, provodeći predmetni parnični postupak, bio neaktivan. Osobito pritom nisu postojala značajnija razdoblja potpune neaktivnosti. Moguće je, međutim, ocijeniti da, usprkos tome što je u razmatranom razdoblju održan relativno velik broj ročišta i donesena prvostupanjska presuda, konkretni parnični postupak, u razdoblju prije njezinog donošenja, a osobito u razdoblju nakon njezinog ukidanja, nije vođen učinkovito i sukladno načelu ekonomičnosti postupka. Navedeno je razvidno iz sadržaja raspravnih zapisnika s većine održanih ročišta, te ostale dokumentacije koja prileži spisu predmeta, a iz koje, pored ostalog, proizlazi da se je sud, između ročišta za glavnu raspravu, usredotočio na prikupljanje informacija i utvrđivanje cijene prometnog vještačenja odnosno rekonstrukcije, u mjeri znatno većoj nego što je to uobičajeno u sudskoj praksi. Na taj je način, primjerice, od prijedloga tužitelja da se rekonstrukcija provede pred zamolbenim sudom, do otpravljanja zamolnice Općinskom sudu u Delnicama, proteklo pet mjeseci (28. svibnja 2002. do 25. listopada 2002.). Pritom je potrebno spomenuti i činjenicu da taj zamolbeni sud po zamolnici nikad nije postupio.

• Uz navedeno, napominje se da je nadležnom prvostupanjskom sudu ukidnim rješenjem suda drugog stupnja naloženo da dokaz rekonstrukcijom događaja odnosno prometnim vještačenjem mora provesti, a da mogućnost određivanja rekonstrukcije i prometnog vještačenja po službenoj dužnosti i terećenja sredstava suda za troškove tih radnji, u konkretnom slučaju ne postoji, slijedom odredbe članka 153. stavka 3. Zakona o parničnom postupku u svezi s člankom 3. stavkom 3. istog Zakona.

• Valja svakako istaknuti i to kako je na ukupnu dugotrajnost predmetnog parničnog postupka znatnog utjecaja imala činjenica da je postupak u razdoblju prije 5. studenoga 1997. vođen iznimno sporo i neučinkovito, osobito u razdoblju kada je za njegovo vođenje, sukladno tada važećim propisima, bio nadležan bivši Okružni privredni sud odnosno Trgovački sud u Zagrebu.

• Podnositelj ustavne tužbe, kao tužitelj u sudskom postupku, prema utvrđenju Ustavnog suda, nije pridonio duljini sudskog postupka.

• Dosadašnji tijek sudskog postupka ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o složenijoj sudskoj stvari, prije svega zbog okolnosti da se raspoloživi dokazi, koji su izvedeni u tijeku ranijeg prvostupanjskog postupka, odnose isključivo na samu činjenicu štete. Dokaz rekonstrukcijom štetnog događaja i vještačenjem načina njegovog nastanka, koji se prema ukidnom rješenju drugostupanjskog suda ima provesti, a čiji bi rezultati trebali poslužiti utvrđivanju ostalih elemenata odgovornosti za štetu, u sklopu svih okolnosti konkretnog slučaja (nepoznato vozilo koje je prouzročilo štetni događaj, postojanje isključivo svjedoka predloženih po tužitelju), ne jamči točno i potpuno utvrđenje činjenica odlučnih za presuđenje.