• 2. Podnositelj smatra da su mu osporenim rješenjem grubo povrijeđena sljedeća prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske: ustavno pravo jednakosti pred zakonom, osobito u vezi s načelom legitimnih očekivanja stranaka (članak 14. stavak 2.), ustavno pravo na pravično suđenje, osobito u vezi s načelom jednakosti sredstava u postupku (članak 29. stavak 1.), ustavno pravo vlasništva (članak 48. stavak 1.) i ustavno pravo jednakosti pravnog položaja svih poduzetnika na tržištu (članak 49. stavak 2.).

• Nezakonitost, koja ujedno predstavlja i povredu njegovih ustavnih prava, podnositelj obrazlaže sljedećim razlozima: prema članku 264. stavku 3. rečenici drugoj Zakona o općem upravnom postupku, rješenje o ukidanju po pravu nadzora može se donijeti u roku od jedne godine od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku. Istovjetnu odredbu sadrži i članak 178. Zakona o gradnji. U konkretnom slučaju, građevna dozvola postala je konačna 16. rujna 2004. godine. Osporeno rješenje, kojim se po pravu nadzora ukida građevna dozvola, nosi datum 16. rujna 2005. godine, ali ga je podnositelj primio tek 3. listopada 2005. godine, dakle nakon isteka prekluzivnog roka od godine dana od konačnosti građevne dozvole.

• Podnositelj smatra da je relevantan datum za prosuđivanje pravovremenosti pobijanog rješenja dan kad je dostava uredno izvršena, to jest 3. listopada 2005. Ističe da je notifikacija jedno od temeljnih pravila Zakona o općem upravnom postupku, koje se primjenjuje u svakom onom slučaju kad posebnim zakonom nije drugačije određeno. Zakon o gradnji, kao posebni zakon mjerodavan u konkretnom slučaju, nije drugačije odredio, pa je očito da je 3. listopada 2005. već protekao prekluzivni rok od godine dana od dana konačnosti rješenja, jer je građevna dozvola koja je ukinuta po pravu nadzora postala konačna 16. rujna 2004.

• Zbog navedenih razloga podnositelj smatra da su mu povrijeđena navedena ustavna prava, a osobito »legitimno očekivanje podnositelja kao stranke u postupku, koje se temeljilo na pozitivnim propisima Republike Hrvatske, da mu protekom roka od godine dana od dana konačnosti rješenja, unutar kojega podnositelju nije dostavljeno nikakvo rješenje o ukidanju po pravu nadzora, država više ne može zadirati u njegovo pravomoćno stečeno pravo na gradnju«.

• Posebno navodi da mu je »poznata sudska praksa Upravnog suda Republike Hrvatske u vezi s računanjem pravodobnosti dostave rješenja o ukidanju po pravu nadzora (a ta je da je rješenje o ukidanju po pravu nadzora pravodobno ako je nadzorno upravno tijelo donijelo i prvostupanjskom tijelu otpremilo svoje rješenje u roku od jedne godine od dana konačnosti rješenja koje se ukida, neovisno o tome kad je dostava tog rješenja izvršena stranci). Ta praksa datira još iz razdoblja socijalizma (oko 1969. godine), ali postoji veliki stupanj vjerojatnosti da će se na tu praksu Upravni sud pozvati i u upravnom sporu koji je podnositelj pokrenuo 27. listopada 2005. Podnositelj tim više smatra osnovanim podnošenje ustavne tužbe na temelju članka 63. stavka 1., posljednji dio rečenice Ustavnog zakona, jer će ishod upravnog spora – s obzirom na dosadašnju praksu Upravnog suda – gotovo izvjesno biti negativan za podnositelja, čime će doći do daljnjeg kršenja njegovih ustavnih prava, konkretno prava zajamčenog člankom 19. stavkom 2. Ustava o (djelotvornoj) sudskoj zaštiti protiv nezakonitih upravnih akata«.

• Zaključno, »podnositelj je s tim u vezi slobodan istaknuti da smatra krajnje nedopuštenim i nedopustivim odstupanja od temeljnih načela Zakona o općem upravnom postupku na štetu stranaka, pozivanjem na dugotrajnu i ustaljenu upravnu i upravnosudsku praksu stvorenu u pravnom sustavu suprotnom od poretka utemeljenog Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine. Drugim riječima, vezati stranku rješenjem prije njegove uredno izvršene dostave, odnosno smatrati da pravni učinci rješenja nastupaju prije no što je dostava stranci uredno izvršena, suprotno je svim pravnim postulatima koji vrijede u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava«.