• 3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojima je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

• 4. Konkretno, podnositelji u ustavnoj tužbi ističu povredu odredbe članka 18. stavka 1. Ustava, kojom je zajamčeno pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Kao razlog navode svoju prosudbu prema kojoj rješenje bez navođenja pravne osnove i razloga na kojima se temelji odluka teško može biti valjana podloga za djelotvoran pravni lijek.

• U postupku u kojem je donesena prvostupanjska presuda Općinski sud u Rijeci je utvrdio da je tužiteljica D. L. svojim sredstvima sudjelovala u gradnji predmetne nekretnine na temelju građevinske dozvole koja je izdana na njezino ime i na ime njezinog brata (podnositelja ustavne tužbe) u iznosu od 24,90% u odnosu na cijelu kuću, što ni sami podnositelji ne osporavaju. Stoga je taj sud utvrdio da je tužiteljica građenjem postala suvlasnica u dijelu koji je razmjeran iznosu kojim je sudjelovala u gradnji.

• Županijski sud je utvrdio da je izreka presude razumljiva, ne proturječi razlozima o odlučnim činjenicama koji su u prvostupanjskoj presudi navedeni u skladu s ispravama i raspravnim zapisnicima, te da je činjenično stanje u postupku potpuno i točno utvrđeno. Stoga taj drugostupanjski sud smatra da nepozivanje prvostupanjskog suda na propis na temelju kojeg je tužiteljica utvrđena suvlasnicom ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 13. Zakona o parničnom postupku.

• U konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio da ni osporena ni prvostupanjska presuda ne navode materijalnopravni propis na osnovi kojega su utvrdili D. L. suvlasnicom sporne nekretnine, niti se iz teksta obrazloženja tih presuda može utvrditi koji je to propis.

• Pozivanje drugostupanjskog suda na odredbu članka 73. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99.), ne može nadomjestiti nedostatak oznake materijalnog propisa na temelju kojeg se utvrđuje pravo vlasništva, jer taj Zakon nije bio na snazi u vrijeme navodnog dogovora stranaka o zajedničkoj gradnji. Naime, građevna dozvola za spornu kuću izdana je 17. veljače 1976., a Zakon o obveznim odnosima stupio je na snagu 1. listopada 1978. (»Služeni list SFRJ«, broj 29/78.).