• Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu i ukine pritvor.

• 4. Tijekom ustavnosudskog postupka, Ustavni sud je utvrdio da je podnositelju ustavne tužbe pritvor prvotno određen rješenjem istražnog suca broj: Kio Us-6/07 od 4. lipnja 2007., temeljem članka 102. stavka 1. točke 2. i 3. ZKP-a, a počeo je teći od 29. svibnja 2007., i to zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – protuzakonito prebacivanje osoba preko državne granice, opisano u članku 177. stavak 1. i 3., a u svezi članka 61. KZ-a.

• 4.1. Obrazlažući produljenje podnositeljevog pritvora, Županijski sud u Osijeku je u rješenju od 18. ožujka 2008. godine naveo sljedeće razloge:

• »S obzirom na utvrđenja do kojih je došao ovaj sud na glavnoj raspravi nedvojbeno je da su optuženi I do IV zajedničko i dogovorno djelovali u izvršenju kaznenog djela, da je pri tome postojao izuzetno visok stupanj organiziranosti sveukupne djelatnosti ilegalnog prevoženja stranih državljana preko državne granice, da je postojala povezanost s osobama u više stranih država koje su se bavile takvom kriminalnom djelatnošću. Nadalje, trajanje djelatnosti I, II, III i IV optuženika i njezino ponavljanje kroz sve to vrijeme upućuje na upornost u ostvarenju djela i visoki stupanj kriminalne volje motivirane pribavljanjem znatnije imovinske dobiti pri čemu je ista i ostvarena u visini od najmanje 124.250,00 EUR protuvrijednost u kunama. Optuženi M. K., F. B. i B. F. su ranije osuđivani. Sve naprijed navedene okolnosti u zajedništvu i ukupnost predstavljaju osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženici I do IV boravkom na slobodi ponovili kazneno djelo za koje se terete optužnicom.«

• Tu praksu slijedi i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja ističe da pri odlučivanju o primjeni pritvorske osnove iz članka 102. stavka 1. točke 3. ZKP »sama okolnost težine djela nije dovoljna za opstojnost mjere pritvora temeljem članka 102. stavka 1. t. 3. ZKP«; rješenje VSRH II Kž-655/03 od 14. listopada 2003., nego se kao činjenicu, koja bojazan ponavljanja specifičnih kaznenih djela čini konkretnom, mora utvrditi, između ostalog, barem pripadnost organiziranoj kriminalnoj skupini (rješenja II Kž-692/06 od 18. studenoga 2006., II Kž-715/06 od 25. rujna 2006., II Kž-678/06 od 13. rujna 2006.) ili organiziranje grupe ljudi koja je imala za cilj činjenje kaznenih djela (rješenje VSRH II Kž-702/06 od 21. rujna 2006.)

• 5.3. Osim toga, već iz uvodnog dijela te odredbe (»Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti...«) slijedi da u pogledu navedene okolnosti »stupnja organiziranosti i povezanosti« (suoptuženika) mora postojati ne samo utvrđeni odnos između svih suokrivljenika nego i razborita vjerojatnost da bi zbog takvog odnosa pojedini suokrivljenik na slobodi mogao nastaviti s istom ili sličnom nedopuštenom djelatnošću (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ciulla protiv Italije, § 40). Takva razborita vjerojatnost postojala bi npr. u slučaju u kojem bi se dokazale jače međusobne veze koje bi okrivljenik, inače u okviru zakonite djelatnosti, izgradio s počiniteljima kaznenih djela u nekoj kriminalnoj asocijaciji (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Contrada protiv Italije, § 58).