• 7.2.2. Glede članka 31. stavka 2. podstavka 2. Zakona o najmu, koji određuje gubitak prava na zajamčenu najamninu onom najmoprimcu koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan, predlagatelji pod 2), 3), 4), 7) i 12), kao najmoprimci ukazuju da takvo ograničenje nije postojalo ni pri kupnji stanova prema odredbama Zakona o prodaji, osim ako je useljiva kuća ili stan bila u istom mjestu, a da se sada ne definira ni veličina, kvaliteta, funkcionalnost, niti se određuje udaljenost od aktualnog mjesta stanovanja, ne govori se o stanu ili kući koja odgovara potrebama porodičnog domaćinstva stanara, pa da ta odredba nije u skladu s načelom jednakosti iz članka 3., i načelom jednakosti svih pred zakonom iz članka 14. stavka 2. Ustava.

• Prema ovoj se odredbi pravo na zajamčenu najamninu gubi zbog činjenice da najmoprimac ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan. Svi predlagatelji smatraju da je odredba preširoka, i da bi takvo ograničenje eventualno imalo smisla kad bi se useljiva kuća ili stan nalazili u istom mjestu u kojem je unajmljeni stan, kao i da bi trebalo određenije navesti da ta kuća ili stan odgovara potrebama obitelji najmoprimca, uspoređujući tu odredbu s odgovarajućim odredbama Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine. Međutim, takva usporedba nije primjerena. Kriteriji iz spomenutog Zakona o stambenim odnosima bili su određeni u sasvim drugu svrhu od osporavanog kriterija, pa je nositelj stanarskog prava koji bi u vlasništvo stekao u istom mjestu useljivu kuću ili stan kao posebni dio zgrade koji bi ujedno odgovarao potrebama njegovog obiteljskog domaćinstva, morao iz tog stana iseliti. Dakle, vlasništvo nekretnina čija vrijednost svakako nije zanemariva, kao u osporavanoj odredbi, postavljeno je kao razlog gubitka prava na zaštićenu najamninu, ali ne znači i gubitak najmoprimateljskog statusa, niti najmoprimcu zbog vlasništva takvih nekretnina prijeti koja druga posljedica vezana uz njegovo stanovanje. Stoga Sud ne nalazi da bi time što zbog svojeg imovnog stanja koje se sastoji upravo i od useljive kuće ili useljivog stana, najmoprimac gubi pravo na zaštićenu najamninu kad silom zakona i neovisno od volje vlasnika stana u njegovom stanu stanuje, bilo povrijeđeno načelo jednakosti, pa ni ono pred zakonom, jer svi najmoprimci koji u vlasništvu posjeduju useljivu kuću ili stan, neće imati pravo na zaštićenu najamninu. Također nema razloga da se zakonodavcu ospori pravo propisivati kriterije za gubitak prava na zaštićenu najamninu, koji ovise o imovnom stanju najmoprimca, kao što je propisao i da uvjeti i mjerila za određivanje zaštićene najamnine ovise, između ostalog, i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca.

• 7.2.3. U članku 31. stavku 2. podstavku 3. Zakona o najmu, određeno je da pravo na zaštićenu najamninu gubi najmoprimac koji se sa članovima obiteljskog domaćinstva ne koristi stanom dulje od posljednjih 6 mjeseci prije stupanja na snagu toga Zakona, bez suglasnosti vlasnika stana.

• Predlagatelji pod 2), 7) i 12), kao najmoprimci smatraju da osporena odredba gubitak prava na zaštićenu najamninu veže uz odsutnost suglasnosti vlasnika stana, i da je taj rok počeo teći prije stupanja na snagu Zakona o najmu, u koje vrijeme je važio Zakon o stambenim odnosima iz 1985. godine, koji ni za jedan od u njemu navedenih slučajeva nekorištenja stana zbog opravdanih razloga nije propisivao dužnost stanara da traži suglasnost vlasnika stana. Smatraju da osporenom odredbom zakonodavac stavlja u neravnopravan položaj osobe koje se ničim nisu ogriješile o zakon, i čak su se ponašale u skladu sa zakonom koji je određene situacije smatrao opravdanim razlogom za nekorištenje stana. Te činjenice da nije trebao potvrditi vlasnik stana svojom suglasnošću, jer su bile opravdane po samom zakonu. Ističu da se naknadnim propisivanjem određenih uvjeta za stjecanje određenih prava, za vrijeme kad nikakvi uvjeti nisu za to bili propisani, grubo narušavaju načela ustavne jednakosti pred zakonom (čl. 3. i 14. st. 2. Ustava), pa predlažu ukinuti i tu odredbu.

• Ovaj Sud smatra da ni ovdje usporedba s odgovarajućim odredbama Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine, nije primjerena, jer je prema tom Zakonu, nekorištenje stana duže od šest mjeseci u nedostatku tim Zakonom određenog razloga kada se smatralo ne

• Međutim, Sud ovu odredbu ipak cijeni kao nesuglasnu s Ustavom, jer ne čini razlike među razlozima nekorištenja stana koji mogu biti opravdani, pa čak i takvi da najmoprimac na njih ne može utjecati. Vlasnik stana bi i iz spekulativnih razloga mogao i u nekom zaista opravdanom ili nužnom slučaju uskratiti najmoprimcu svoju suglasnost i time ga dovesti u situaciju da izabere između gubitka prava na zaštićenu najamninu i odsustovanja za njega iz korisnog i opravdanog, ili nužnog, pa čak i neotklonjivog razloga. Uvjetovanjem nekorištenja stana u smislu ove osporene odredbe, bezuvjetnom suglasnošću vlasnika stana, prema stajalištu ovoga Suda, zakonodavac je povrijedio temeljne vrednote slobode i poštivanja prava čovjeka iz članka 3., kao i odredbu članka 16. Ustava, prema kojoj se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Stoga je Sud ovu odredbu ukinuo, ocjenjujući da je neustavna prvenstveno zbog suglasnosti vlasnika stana koju traži za odsustvovanje najmoprimca iz stana, kao i zbog nepreciznog i neodređenog normiranja koje dovodi do povreda navedenih ustavnih odredaba, jer pogađa i one najmoprimce koji iz potpuno opravdanih razloga ne koriste stan.