• Dakle, radi se o neprihvatljivo ekstenzivnom tumačenju odredbe članka 128. stavka 2. Ustava, kada lokalna samouprava određuje mjesta za javno okupljanje, kao ograničenje u smislu članka 16. Ustava, jer je propisivanje tih ograničenja isključiva zakonska materija. Za propisivanje takvih ograničenja aktima lokalne samouprave, prema ocjeni Suda, ne postoji ustavna osnova, i jer propisivanje ograničenja ustavnih prava prelazi okvire prava na lokalnu samoupravu koja su obuhvaćena u članku 128. stavku 2. Ustava. Time Sud ne želi reći da treba zakonom odrediti sva mjesta u Republici Hrvatskoj na kojima, u skladu s ograničenjima koja Ustav dopušta, javna okupljanja ne bi mogla biti održana, već zakon mora dati jasne i objektivne kriterije i okvire za određivanje takvih mjesta lokalnoj samoupravi. To znači da ograničenja može postaviti samo zakon, a lokalna bi samouprava, isključivo i samo kao iznimke od pravila iz članka 42. Ustava, u skladu sa zakonom, mogla odrediti mjesta na kojima se javna okupljanja ne mogu održavati, a ne kao u osporavanom Zaključku da lokalna samouprava određuje mjesta na kojima se ta okupljanja mogu održavati, bez da su za takvo određivanje postavljeni ikakvi kriteriji, pa i bez obzira što takvi kriteriji nisu propisani ni zakonom, koji bi ih i inače mogao propisati isključivo u skladu s odredbom članka 16. Ustava.

• Sud naglašava svoje stajalište da, kada bi se zakonom odredili kriteriji za određivanje mjesta na kojima se mirno okupljanje i javni prosvjedi građana na određenim mjestima ne bi smjeli održavati baš zbog zaštite vrijednosti iz članka 14. Ustava, moglo bi se zakonom na lokalnu samoupravu prenijeti pravo da u skladu sa zakonskim kriterijima odredi konrektna mjesta u naselju na kojima se mirno okupljanje i javni prosvjedi građana ne bi smjeli održavati. Naime, u tako opisanom slučaju, prema stajalištu Suda, ne bi se radilo o prenošenju ovlaštenja za uređivanje isključive zakonske materije, dakle za prenošenje ovlasti za ograničavanje ustavnih prava na lokalnu samoupravu, već samo o ovlaštenju i dužnosti lokalne samouprave da u provedbi zakonom određenih kriterija odredi samo konkretna mjesta u naselju na kojima se mirno okupljanje i javni prosvjedi ne mogu održavati, jer njihovo održavanje na tako određenim mjestima ne bi bilo u skladu s ograničenjima koja je postavio zakon u smislu ovlasti iz članka 14. Ustava.

• Sud ovdje posebno ističe da je svojom odlukom, broj: U-I-241/1998 od 31. ožujka 1999., ukinuo odredbu članka 3. stavka 3. Zakona o javnom okupljanju.

• Konačno, Sud ocjenjuje da osporavani Zaključak nije u suglasnosti s odredbama članka 11. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koju je Republika Hrvatska potvrdila ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", br. 18/97), i prema čijem stavku 1. svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja, a prema čijem se stavku 2. ne mogu postavljati nikakva ograničenja ostvarenju tog prava, osim onih koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

• Nesuglasnost osporavanog Zaključka s navedenim odredbama međunarodnog prava predstavlja povredu načela vladavine prava iz članka 3. Ustava, kao temeljne vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.

• Stoga je, temeljem odredbe članka 22. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91), odlučeno kao u točki I. izreke.