• Stajalište je ovog Suda da bi se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i sudova koji su u predmetu sudili prije njega, te nadležnost svih tih sudova, osnovano temeljila na Zakonu o zaštiti spomenika kulture, čak da Židovska općina D. i jest samo vjerska zajednica. Međutim, Židovska općina D. nije samo vjerska zajednica, nego je i etnička zajednica, dakle ima i svjetovna a ne samo vjerska svojstva, kako to izrijekom stoji u njezinu vlastitom Statutu.

• Nadležni sudovi utvrdili su, dalje, nakon zakonito provedenog postupka da je taj Statut valjano donesen dana 9. kolovoza 1994. godine. Dakle, Židovska općina D. je zajednica slobodno i dobrovoljno udruženih Židova s prebivalištem na području Židovske općine D. Ona je i pravna osoba ustanovljena u skladu s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske, te u skladu sa zakonima i tradicijama židovstva, i ona je i jedno od devet konstituirajućih tijela Koordinacionog Komiteta Židovskih općina u Hrvatskoj.

• Nadležni sudovi utvrdili su nakon zakonito provedenog postupka da je dr. B.H. valjano izabran za predsjednika te Općine sa svim pravima i obvezama koja iz njegove dužnosti proizlaze.

• Ranija odluka Vrhovnog suda Hrvatske iz 1978. godine, na koju se poziva podnositelj ustavne tužbe, donijeta je u predmetu u kojem su vjerske vlasti utvrdile da je jednom župniku prestalo pravo na to da djeluje kao župnik i od njega tražile da im preda u posjed pokretnine i nekretnine pobliže navedene u sudskim presudama u tom predmetu. Odluka Vrhovnog suda na koju se poziva ustavna tužba doista sadrži rečenicu da sud nije ovlašten ispitivati zakonitost odluka organa vjerskih zajednica, no ona u nastavku glasi:"Međutim, ako odluka suda zavisi, kao što je to slučaj u ovom sporu, o tome da li je tuženiku pravomoćno prestalo svojstvo župnika u tužiteljskoj župi, tada je sud dužan tu okolnost utvrditi tj. dužan je ispitati da li je tuženi pravomoćnom odlukom crkvenih organa razriješen dužnosti župnika, ne upuštajući se pri tome u ocjenjivanje zakonitosti odnosne odluke."

• Ustavni sud smatra da je pozivanje podnositelja ustavne tužbe na raniju odluku Vrhovnog suda neosnovano i ne govori u prilog njegovih stajališta, jer i u tom ranijem predmetu Vrhovni sud je držao da se u krajnjoj liniji radi o imovinskopravnom sporu u k

• Već je navedeno da povreda ustavnog prava na jednakost pred zakonom nije u ustavnoj tužbi ničim obrazložena. Bez tvrdnji o suprotnom ovaj Sud utvrđuje da ne postoji zakon koji bi na bilo koji način stavljao podnositelja u nejednak položaj sa stajališta odrednica navedenih u odredbi članka 14. stavak 1. Ustava.