• 3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

• Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi ili nadležna tijela pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

• 4. U postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku podnositelj je proglašen krivim zbog disciplinskog prijestupa nepridržavanja zakonskih odredaba o kojima ovisi valjanost javnobilježničke isprave iz članka 145. stavka 3. točke 3. Zakona o javnom bilježništvu. Javnobilježničko disciplinsko vijeće Županijskog suda u Rijeci utvrdilo je da je podnositelj, 1. rujna 2000. godine, u svom javnobilježničkom uredu, sačinio ugovor o kupoprodaji nekretnine između A. T., kao prodavateljice, te E. S. i T. Š., kao kupaca, pri čemu je, protivno odredbama članaka 34. i 59. Zakona o javnom bilježništvu, uzeo kao valjanu »punomoć«, kojom A. T. ovlašćuje T. T. na sklapanje kupoprodajnog ugovora, iako na toj »punomoći« nije bilo potpisa A. T., pa je na osnovi takve, nevaljane, isprave omogućio T. T. da potpiše kupoprodajni ugovor u svojstvu prodavatelja, te da mu kupci isplate kupoprodajnu cijenu.

• U obrazloženju prvostupanjske odluke istaknuto je da je u konkretnom slučaju podnositelj postupio protivno članku 34. stavku 3. Zakona o javnom bilježništvu, budući da je, nakon što je utvrdio da osoba koja se predstavila kao jedan od prodavatelja nekretnine, nije bila ovlaštena za sklapanje kupoprodajnog ugovora (te na to usmeno upozorio stranke), propustio u ugovoru navesti da je stranke upozorio na nedostatak »punomoći«. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da su u podnositeljevom postupanju ostvarena obilježja disciplinskog prijestupa iz članka 145. stavka 3. točke 3. Zakona o javnom bilježništvu. U odnosu na disciplinski prijestup iz članka 145. stavka 3. točke 2. Zakona o javnom bilježništvu, podnositelj je oslobođen optužbe budući da u postupku nije utvrđeno da bi počinio i taj disciplinski prijestup.

• Odlučujući o podnositeljevoj žalbi protiv prvostupanjske odluke (kojom je podnositelj osporavao samo odluku o kazni), Vrhovni sud, u obrazloženju osporene presude, u bitnom ističe da je novčana kazna od tri osnovne mjesečne plaće suca prvostupanjskog suda odgovarajuća te nužna radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja. Prihvativši razloge kojima se prvostupanjski sud rukovodio pri odmjeravanju kazne, Vrhovni sud je ocijenio izrečenu kaznu primjerenom društvenoj opasnosti djela i podnositeljevoj ličnosti.

• Stoga je osporenom presudom Vrhovnog suda podnositeljeva žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska odluka.