• 5.6. Na temelju optužnice od 2. svibnja 1997. godine, osporenom presudom Županijskog suda u Sisku od 19. prosinca 1997. godine podnositelj je s još trojicom okrivljenika osuđen na pet (5) godina zatvora zbog počinjenog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, koje nije obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu. Kazna je odmjerena jednako svim počiniteljima.

• 5.7. Osporenom presudom broj: I Kž-211/1998-3 od 1. travnja 1999. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je žalbe okrivljenika, uključujući podnositelja ustavne tužbe. U presudi se iznosi pravno shvaćanje Vrhovnog suda da donošenje presude ili pak rješenja o obustavi postupka zbog kaznenog djela oružane pobune za isti događaj ne isključuje mogućnost kasnijeg pokretanja i vođenja postupka pa i donošenja osuđujuće presude protiv počinitelja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. To stoga što je za razliku od kaznenog djela oružane pobune koje je usmjereno samo protiv vrijednosti Republike Hrvatske i koje je obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu, djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva usmjereno i protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a ne samo protiv vrijednosti Republike Hrvatske, te stoga nije ni obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu.

• 6. Pred Ustavni sud postavljeno je pitanje radi li se u konkretnom slučaju o ponovnom suđenju o događaju koji je već bio podveden pod pojam kaznenog djela, obuhvaćenog Zakonom o oprostu te tako o »istom djelu« za koje se, u smislu odredbe članka 31. stavka 2. Ustava, ne može voditi novi, odvojeni postupak, nezavisan o djelu o kojem je već pravomoćno odlučeno. Takav bi postupak narušavao pravnu sigurnost i višestruko sankcionirao jedno jedino ponašanje podnositelja koje može biti podvrgnuto samo jednoj kaznenoj sankciji. Ustavni sud je u odgovoru na to pitanje trebao ispitati i ocijeniti dvije pretpostavke: (a) podudarnost činjeničnih opisa kaznenih djela koja su podnositelju stavljena na teret na prvom i drugom suđenju, kako bi provjerio odnosi li se pravomoćna odluka o oprostu i pravomoćna osuda u povodu kasnije optužbe na isti objekt, odnosno na jednu jedinu samostalnu kriminalnu količinu, bez obzira odnose li se one na isti ili na različite događaje u prošlosti, a nakon toga, ukoliko bi se pokazalo da je riječ samo o jednoj samostalnoj kriminalnoj količini, (b) radi li se o slučaju u kojem pravno nije dopušteno da se podigne nova optužba za činjenično stanje obuhvaćeno prvotnom sudskom odlukom (o oprostu) već je, prema odredbi članka 31. stavka 3. Ustava, moguće samo obnoviti kazneni postupak, pod uvjetima propisanim zakonom. Članak 406. stavak 1. točka 5. Zakona o kaznenom postupku dopušta da se obnovi kazneni postupak dovršen pravomoćnom presudom kojom se optužba odbija »ako se utvrdi da se akt oprosta, odnosno pomilovanje, zastara ili druge okolnosti koje isključuju kazneni progon ne odnose na kazneno djelo povodom kojeg je donesena odluka kojom se optužba odbija«.

• 6.1. Podudarnost činjeničnih opisa kaznenih djela Ustavni sud može ispitati samo prema normativnim mjerilima, pri čemu je, kao i redovni sud, vezan bitnim elementima koji ponašanju počinitelja daju obilježje kaznenog djela, neovisno o pravnoj kvalifikaciji tog ponašanja. Činjenični opisi djela, sadržani u presudama Vojnog suda u Bjelovaru (broj: K-85/95-24) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj: I Kž-257/96), te u osporenim presudama Županijskog suda u Sisku (broj: K-108/97) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj: I Kž-211/1998-3), nedvojbeno upućuju na zaključak da se radi o istom događaju koji je u navedenim presudama samo različito pravno označen. Štoviše, sve odlučne činjenice stvarnog događaja bile su utvrđene pred Vojnim sudom u Bjelovaru (pred kojim je prvi kazneni postupak pravomoćno okončan), a nikakve nove činjenice pred Županijskim sudom u Sisku u naknadnom postupku nisu bile utvrđivane. Razlika u činjeničnom opisu postoji jedino u pogledu vremena počinjenja djela, ali ta razmimoilaženja nipošto ne upućuju na zaključak da su u pitanju različiti događaji (razna miniranja iste šahte), nego su posljedica nemogućnosti sudova da točno i nedvojbeno utvrde vrijeme počinjenja djela. U pogledu identiteta događaja bitno je da i Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenoj presudi naglašava da se radi o istom događaju pa ta okolnost nije sporna.

• 6.2. U osporenoj presudi Vrhovni sud Republike Hrvatske zastupa stajalište da izvršenjem opisane radnje nisu ostvarena samo obilježja kaznenog djela oružane pobune iz članka 235. stavka 1. KZRH, za koje je donesena odbijajuća presuda, nego i kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavaka 1. i 2. OKZRH za koje je kasnije donesena osuđujuća presuda. To znači da su, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u konkretnoj kaznenoj stvari, istom radnjom ostvarena obilježja dvaju kaznenih djela, odnosno da se radi o idealnom stjecaju tih kaznenih djela.

• 6.3. Prema ocjeni Ustavnog suda, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u osporenoj presudi pogrešno zaključio da se počinitelju, nakon donošenja pravomoćne presude za jedno kazneno djelo u idealnom stjecaju, u novom kaznenom postupku može suditi za drugo kazneno djelo u idealnom stjecaju. Prema članku 336. stavku 2. ZKP-a, sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela. Sukladno tome, već je Vojni sud u Bjelovaru – ako je smatrao da činjenični supstrat sadržan u optužnici opravdava osudu zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a – bio dužan proglasiti se stvarno nenadležnim (jer nije bio nadležan suditi za ratne zločine) i predmet ustupiti nadležnom redovnom sudu, koji je mogao donijeti osuđujuću presudu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer to kazneno djelo nije podlijegalo oprostu. Budući da Vojni sud u Bjelovaru nije postupio na taj način, mora se zaključiti da je nastupom pravomoćnosti njegove presude predmet optužbe postao presuđena stvar, res iudicata. Naknadna osuda u tom predmetu predstavlja povredu pravila ne bis in idem, bez obzira na to što izreka prvotne presude ne predstavlja »meritum«, koji se ponekad pojednostavljeno shvaća kao rješenje pitanja je li okrivljenik počinio (u osuđujućoj) ili nije počinio kazneno djelo (u oslobađajućoj presudi). Naime, formalna razlika između oslobađajuće presude i presude kojom se optužba odbija ne može se uzeti kao jedini kriterij za rješavanje pitanja dopustivosti vođenja novog i nezavisnog kaznenog postupka za neku istu kriminalnu količinu: premda je sadržana u presudi kojom se optužba odbija, odluka o oprostu, u pravnom smislu, stvara iste pravne posljedice kao i oslobađajuća presuda, a u obje presude se također, određeno činjenično stanje uzima kao nedokazano.