• Sukladno navedenom, određivanjem dana prestanka državne službe u izreci rješenja o stavljanju na raspolaganje (koja izreka stječe svojstva konačnosti, izvršnosti i pravomoćnosti), a da se ni u izreci ni u obrazloženju uz taj prestanak nije vezao uvjet kao njegov dodatak, nadležno tijelo postupilo je protivno legalnoj svrsi instituta stavljanja na raspolaganje. Prestanak državne službe podnositelja ovisio je o neizvjesnom nastupu buduće okolnosti koja nije mogla biti poznata nadležnom tijelu u času donošenja rješenja o stavljanju na raspolaganje (nadležno tijelo, naime, u tom trenutku nije moglo znati hoće li se naći slobodno radno mjesto za podnositelja u bilo kojem državnom tijelu Republike Hrvatske u zemlji ili inozemstvu u mjesecima koji slijede, za vrijeme dok bude na raspolaganju Vladi Republike Hrvatske).

• Stoga donošenje takvog rješenja otvara sumnju u izigravanje instituta stavljanja na raspolaganje radi postizanja svrhe različite od one zbog koje je institut ustanovljen, to jest radi prestanka državne službe podnositelju, što je suprotno razlozima zbog kojih je zakonodavac ustanovio institut stavljanja na raspolaganje i suprotno svrsi koja je stavljanjem na raspolaganje u prvom redu trebala biti postignuta.

• U postupku sudske kontrole zakonitosti spornih rješenja, Upravni sud Republike Hrvatske odbio je tužbu podnositelja kao neosnovanu, a da se na nezakoniti dio točke 2. izreke prvostupanjskog rješenja, odnosno na propust drugostupanjskog tijela da ga ispravi, nije osvrnuo.

• Obrazloženje osporene presude Upravnog suda iscrpljuje se u navođenju zakona, drugih propisa i općih akata MUP-a mjerodavnih za institut stavljanja na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske, uz utvrđenje da je »s obzirom da je stupanjem na snagu navedenih Pravilnika o unutarnjem redu broj policajaca u VI Policijskoj postaji V., Policijske uprave k. smanjen tako da je ukinuto radno mjesto prometnog policajca na koje je prije stavljanja na raspolaganje bio raspoređen tužitelj, prema ocjeni Suda tuženo tijelo je pravilno postupilo kada je osporenim rješenjem odbilo prigovor tužitelja protiv rješenja kojim se isti stavlja na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske do 6. prosinca 2001. godine«, te da »iz obrazloženja osporenog akta proizlazi da je tuženo tijelo prilikom predlaganja djelatnika za raspored na radna mjesta primjenjivalo kriterije« koji su utvrđeni mjerodavnim zakonima, uredbama i spomenutim Pravilnikom.

• Ustavni sud ocjenjuje da su učinjena pogreška prvostupanjskog upravnog tijela, opisana u točki 6. obrazloženja ove odluke, i s njom povezani propusti drugostupanjskog upravnog tijela, a osobito Upravnog suda u postupku sudske kontrole zakonitosti osporenih rješenja, takve naravi da se ne mogu smatrati ustavnopravno prihvatljivim s aspekta zaštite ustavnog prava podnositelja na jednakost pred zakonom, zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava. Navedene pogreške i propusti, u konkretnom slučaju, dobivaju posebnu težinu ima li se u vidu da su učinjeni u upravnoj stvari vezanoj uz prava i obveze iz državne službe.

• 8. Ustavni sud primjećuje da se Upravni sud u osporenoj presudi nije osvrnuo ni na činjenicu da su obrazloženja prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja MUP-a u konkretnoj upravnoj stvari sadržajno istovjetna obrazloženjima rješenja MUP-a u brojnim drugim istovrsnim upravnim stvarima stavljanja na raspolaganje protiv kojih su i drugi policijski djelatnici MUP-a pokrenuli upravne sporove zbog istih razloga zbog kojih je taj spor pokrenuo i podnositelj ove ustavne tužbe.