• Ustavna tužba podnijeta je 11. kolovoza 2004. godine, a do toga dana postupak nije pravomoćno okončan, pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno četrnaest (14) godina i šest (6) mjeseci, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao šest (6) godina, devet (9) mjeseci i trinaest (13) dana.

• Prema stanju spisa, u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju, postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu traje nepunih sedam godina. Ustavni sud je utvrdio da je u razmatranom razdoblju Općinski sud u Zagrebu, od radnji koje su relevantne za meritorno odlučivanje o pravima i obvezama stranaka u tom sudskom postupku, održao pet ročišta, zaključio glavnu raspravu, ponovno je preotvorio, te donio rješenje o prekidu i nastavku postupka.

• Unatoč činjenici što podnositelj nije pristupio na ročište zakazano za 4. svibnja 1995. godine, a što je za posljedicu imalo mirovanje postupka, podnositelj nije bitno pridonio duljini postupka, budući da je u konkretnom predmetu riječ o postupku koji se pred sudom prvog stupnja vodi više od četrnaest godina.

• Polazeći od činjenice da se predmet neprekidno nalazi u postupku pred sudom prvog stupnja, a imajući u vidu postupanje nadležnog suda u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju, Ustavni sud nije našao okolnosti koje bi u dosadašnjem tijeku postupka ukazivale na složenog sudskog predmeta, a koje bi opravdale dugotrajnost postupanja u tom predmetu.

• 5. Ustavni sud utvrđuje da parnični postupak u kojem je podnositelj podnio tužbu radi isplate traje preko četrnaest godina. Na dugotrajnost postupka najviše je utjecala okolnost što je tužena tijekom postupka promijenila adresu stanovanja, te sud tijekom duljeg razdoblja nije mogao utvrditi adresu tužene. Člankom 148. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03) propisano je da će sud nastojati od nadležnog organa tijela uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti. Nadalje, člankom 84. istog Zakona propisano je da će sud postaviti tuženiku privremenog zastupnika, između ostalog, i ako je njegovo boravište nepoznato, a tuženik nema opunomoćenika ako se u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice. S obzirom na navedeno, proizlazi da unatoč nastojanju suda da dobije potrebne podatke od nadležnih tijela (dopisi Ministarstvu unutarnjih poslova upućeni 24. siječnja 2001. i 24. ožujka 2001. godine), Općinski sud u Zagrebu nije iskoristio sve mogućnosti koje mu pruža Zakon o parničnom postupku, a koje su u konkretnom predmetu, mogle ubrzati postupak.

• Osim toga, napominje se da je Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda izrijekom utvrdio da su države-ugovornice obvezne organizirati svoje pravne poretke na način koji omogućava sudovima da ispune zahtjeve propisane člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije, opetovano ističući naročitu važnost tog zahtjeva za pravilno i uredno vođenje sudskih postupaka (v., primjerice, presude Europskog suda u predmetima Bucholoz protiv Njemačke od 6. svibnja 1981., Guincho protiv Portugala od 10. srpnja 1984., Union Alimentaria Sanders SA od 7. srpnja 1989., Brigandi protiv Italije od 19. veljače 1991. i dr.). Sukladno tako izraženom stavu, a s obzirom na okolnosti predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud nalazi da je država dužna organizirati svoj pravni sustav na način da se osigura suđenje u razumnom roku i u predmetima u kojima postoje poteškoće pri utvrđivanju adrese tužene strane.