• 6. U ustavnoj tužbi istaknuta je povreda ustavnog prava na jednakost pred zakonom, počinjena neprihvatljivim pravnim stajalištem o vezanosti parničnog suda na rješenja prejudicijelnih pitanja od strane upravnih tijela u svezi sa povredom ustavnog prava na pravični postupak u odlučivanju suda o pravima i obvezama.

• Prema stajalištu Ustavnog suda, sadržaj ustavnog prava zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava ograničen je na ustavnopravno prihvatljivo tumačenje i primjenu mjerodavnog prava.

• 6.1. U konkretnom slučaju, iz spisa predmeta razvidno je kako je prvostupanjski sud, najprije, na prvom suđenju, ocijenio da postoje činjenice uzročno posljedične veze između štetnih događaja i nastupa invalidnosti podnositelja na temelju relevantnog nalaza i mišljenja sudskog vještaka za područje ortopedije, traumatologije i rehabilitacije od 8. kolovoza 1999. godine u prilog podnositeljeva tužbenog zahtjeva da bi potom, nakon ukidnog rješenja drugostupanjskog suda, na drugom suđenju, na temelju rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu od 1. srpnja 1997. godine – dakle starije odluke utemeljene na medicinskim ispravama o ranjavanju koje su bile poznate sudskom vještaku i neprijeporno su u spisu vidljive iz njegova »zaključnog mišljenja«– ocijenio da te činjenice ne postoje, jer da je vezan činjeničnim utvrđenjima iz rješenja o umirovljenju podnositelja zbog invalidnosti kao odlukom upravnog tijela u prethodnom pitanju.

• 6.2. Premda je parnični sud na temelju odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05.) vezan ne samo za odluku upravnog tijela u granicama njezine pravomoćnosti nego i za činjenična utvrđenja u toj odluci koja supstanciraju sadržaj izreke te odluke, prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju bio slobodan u rješavanju pitanja uzročne veze između ozljeda pretrpljenih u prometnoj nezgodi i štete uslijed izgubljene zarade. Svojom odlukom naime, on ne bi rješavao nešto inkopatibilno s onim što je već odlučilo nadležno upravno tijelo budući da u ovom predmetu nema identiteta predmeta odlučivanja u ranijem upravnom postupku i predmeta parničnog postupka kojeg je kasnije pokrenuo podnositelj: u prvome je predmet odlučivanja bilo umirovljenje podnositelja radi utvrđene invalidnosti zadobivene ranjavanjem na ratištu a u drugom je bila odšteta umirovljenom invalidu Domovinskog rata, koji je uslijed ozljeda u kasnijoj prometnoj nesreći pretrpio štetu uslijed izgubljene zarade.

• 6.3. S obzirom na navedeno, parnični sudovi su pogrešnim tumačenjem odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku utvrdili svoju vezanost na odluku upravnog tijela i činjeničnu podlogu te odluke koja međutim, nije relevantna za ocjenu o postojanju odlučnih činjenica nastupa invalidnosti podnositelja nakon pretrpljene prometne nezgode. Takvim tumačenjem, koje predstavlja ustavnopravno neprihvatljivu primjenu mjerodavnog prava, sudovi su na štetu podnositelja ujedno neosnovano ograničili procesnu građu u pogledu utvrđivanja činjenica uzročno posljedične veze između štetnog događaja i nastupa invalidnosti pa tako podnositelju povrijedili njegovo ustavno pravo na pravični postupak u sudskom odlučivanju o pravima i obvezama nastalim u prometnoj nezgodi.

• 7. Odredba članka 26. Ustava na koju se podnositelj u ustavnoj tužbi poziva, a kojom je propisano da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, nije mjerodavna u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-884/2004 »Narodne novine«, broj 2/05.).