• 7. Odredba članka 170. Zakona o poduzećima primjenjivala se na sva poduzeća i trgovačka društva sve dok ona nisu po Zakonu o trgovačkim društvima uskladila svoj status s tim Zakonom, te na temelju njega izabrala svoje organe i provedeno usklađenje upisala u sudski registar. Tek nakon upisa u sudski registar dioničko društvo prelazi u pravni režim Zakona o trgovačkim društvima. Stoga je za ocjenu radnji zastupanja društva mjerodavan pravni režim pod koji društvo potpada u vrijeme poduzimanja pravne radnje zastupanja.

• Odredbama članka 170. Zakona o poduzećima uređena je ovlast zastupnika poduzeća koji zastupa poduzeće na temelju zakona ili statuta. Takav zastupnik ovlašten je u ime poduzeća i u granicama svojih ovlasti sklapati ugovore i obavljati druge pravne radnje te zastupati poduzeće pred sudovima i drugim organima.

• U slučaju da zastupnik poduzeća sklopi s trećom osobom ugovor pri tome ne poštujući ograničenja ovlasti za zastupanje propisano statutom, takav ugovor je valjan. Naime, u vrijeme važenja Zakona o poduzećima bila je mjerodavna odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da društva i građanske pravne osobe u zasnivanju obveznog odnosa postupaju u skladu sa svojim statutom i drugim općim aktima. Ali, ugovor koji je sklopljen ili druga pravna radnja koja je poduzeta suprotno tim aktima ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala ili morala znati ili ako je tim zakonom drugačije određeno.

• Nevaljanost ugovora je stoga izuzetak i temelji se na postojanju subjektivne pretpostavke znanja ili obveze znanja treće osobe za ograničenje ovlasti za zastupanje. Ako interna ograničenja za zastupanje nisu upisana u sudski registar, ugovor sklopljen protivno njima načelno je valjan. Treći se smije pouzdati u stanje upisa u sudskom registru i od njega se ne može zahtijevati da provjerava postoje li neka ograničenja koja nisu u njemu upisana. Izuzetak postoji u slučaju da je treći ipak znao ili morao znati za postojanje internih ograničenja. Teret dokazivanja da je treći znao ili morao znati je na pravnoj osobi u čijem se zastupanju nije poštovalo interno ograničenje za zastupanje. Tužitelj u provedenom postupku nije tvrdio niti dokazao da je treća osoba (podnositelji) znala za interna ograničenja ovlasti za zastupanje, a ta ograničenja nisu bila upisana u sudskom registru.

• Ako je zastupnica poduzeća (direktorica) povrijedila sklapanjem spornih ugovora odredbe Statuta, tada bi u obzir dolazila samo njezina odgovornost za štetu nanesenu društvu, a ne i utvrđenje ništavim ugovora.

• Stoga Ustavni sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju ništavost ugovora nije mogla utvrđivati temeljem povreda odredbi Statuta o zastupanju društva.