• Naprotiv, u ovom ustavnosudskom postupku nedvojbeno je utvrđeno da je u povodu podnositeljeve tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske od 31. prosinca 2001. godine, signirane pod brojem Us-9/2002, taj sud 16. siječnja 2003. godine donio rješenje o obustavi postupka na temelju izjave podnositelja o povlačenju tužbe, koja se, međutim, uopće nije odnosila na spomenutu nego na posve drugu tužbu!

• Naime, neutvrđenog datuma 2001. godine, prije podnošenja spomenute tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske, podnositelj je tužbu u istoj pravnoj stvari (utvrđenje nedopuštenosti prestanka radnog odnosa) podnio Općinskom sudu u Puli. Taj se Sud, rješenjem broj: P-3136/01 od 5. prosinca 2001., oglasio stvarno nenadležnim. Podnositelj je protiv rješenja o stvarnoj nenadležnosti parničnog suda izjavio žalbu, pa je Općinski sud u Puli tek 22. studenoga 2002., po pravomoćnosti tog rješenja (a nakon što je kod Upravnog suda već bila zaprimljena njegova tužba od 31. prosinca 2001.), Upravnom sudu dostavio dopis u kojem navodi da mu ustupa predmet kao stvarno nadležnom sudu. Taj dopis Općinskog suda u Puli od 22. studenoga 2002. uložen je u spis Upravnog suda Republike Hrvatske oznake Us-9/2002, to jest u isti spis u kojem je već postojala spomenuta tužba podnositelja, podnesena Upravnom sudu (preslici spisa predmeta Upravnog suda, koja je dostavljena Ustavnom sudu prileži navedeni dopis o ustupanju, ali ne i dokumentacija ustupljenog spisa predmeta, to jest parnična tužba). Dana 13. siječnja 2003. Općinski sud u Puli dostavio je Upravnom sudu i podnesak podnositelja od 2. prosinca 2002., upućen na parnični spis broj: P-3136/01, kojim podnositelj povlači tužbu u tom predmetu. Navedeni dopis Općinskog suda u Puli i podnesak o povlačenju tužbe u predmetu broj: P-3136/01 također su uloženi u spis Upravnog suda oznake Us-9/2002, pa je nakon toga uslijedilo »fatalno« rješenje o obustavi postupka.

• Obustavno rješenje Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-9/2002 od 16. siječnja 2003. je doduše egzistentna odluka, kojoj bi se uslijed njezine nepobojnosti moglo pripisivati svojstvo tzv. formalne pravomoćnosti. No, u konkretnom slučaju je očito da ono uopće nije bilo potaknuto odgovarajućim tužbenim zahtjevom. Štoviše, ono u cijelosti propušta odlučiti o tužbenom zahtjevu. Premda je nepobojno i konačno, ono nije steklo svojstva pravomoćnosti jer prema odredbi članka 333. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, koja se na temelju odredbe članka 60. Zakona o upravnim sporovima smisleno primjenjuje u ovom slučaju, presuda (odluka) postaje pravomoćna »ako je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protutužbe«. Ako, dakle, takve odluke nema, ne može biti ni pravomoćnosti (Triva/Dika, Građansko parnično procesno pravo, VII. izdanje, 2004, § 147/3).

• Osim toga, treba upozoriti i na činjenicu da je podnositelj, nakon što je 5. ožujka 2003. primio rješenje o obustavi postupka, požurnicom upućenom Upravnom sudu Republike Hrvatske 2. listopada 2004., zatražio žurno postupanje po njegovoj tužbi od 31. prosinca 2001., pojašnjavajući pri tome da nema identiteta između njegove tužbe Upravnom sudu i tužbe Općinskom sudu Pula u spomenutom predmetu broj: P-3631/01. U situaciji u kojoj mu je nedvosmislenim odredbama Zakona o upravnim sporovima bilo isključeno pravo žalbe na pogrešnu obustavnu odluku, podnositelj je tom požurnicom jasno iskazao svoju volju da se nastavi i dovrši upravni spor po njegovoj tužbi, a ne naknadno pristajanje na takvu odluku. Premda Zakon o upravnim sporovima predviđa i ponavljanje postupka kao izvanredno pravno sredstvo u člancima 52-59., propisani razlozi za ponavljanje postupka u članku 52. stavku 1. otvaraju tu mogućnost samo na temelju određenih činjenica a ne i pravnih pitanja, poput pitanja postavljenog spornim obustavnim rješenjem. Stoga se podnositelj tim izvanrednim pravnim sredstvom nije mogao poslužiti.

• Prema stalnoj praksi Europskog suda za ljudska prava, tumačenje odredbi članka 6. stavka 1. Europske konvencije o ljudskim pravima koje se odnose na tzv. pravo na pristup sudu – u ovom slučaju, na tužbu kojom se pokreće upravni spor – ne smije spriječiti niti umanjiti pristup pravnom sredstvu na takav način ili do takve mjere da bi sama suština toga prava bila umanjena ili oslabljena (presuda od 19. VI. 2001 u predmetu Kreuz protiv Poljske, § 54; presuda od 23. XI. 1993. u predmetu Poitrimol protiv Francuske, § 35-38). Pri tome, povredu prava na pristup pravnom sredstvu uvijek predstavlja slučaj u kojem tumačenje mjerodavnog (postupovnog) prava nameće neko nerazmjerno ograničenje njegovog prava (npr. time što sud pravnog sredstva odredbe o dopuštenosti primjenjuje »na previše formalistički način»; presuda od 27. V. 2004. u predmetu Boulougouras protiv Grčke § 26-27).

• Stoga smatram da se podnositelju zbog navedenog propusta Upravnog suda Republike Hrvatske ne smije uskratiti pravo na pravnu zaštitu: izvješće Europske komisije za ljudska prava u predmetu Bogdanska Dimova protiv Bugarske od 21. X. 1998. u § 52-59 navodi da se slučaj u kojem odbijanje pravnog sredstva proizlazi iz »nekog propusta na strani suda« (...an omission on the part of the court) u pravilu treba smatrati povredom prava na pristup sudu iz članka 6. stavka 1. Europske konvencije o ljudskim pravima. Člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. stavkom 1. Konvencije zajamčeno je pravo pristupa sudu radi rješavanja građanskih sporova. Pravo pristupa sudu ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na rješavanje spora od strane suda. Bilo bi iluzorno kada bi pravni sustav pojedincu omogućavao podnošenje građanske tužbe sudu, a da mu pritom ne jamči rješavanje predmeta donošenjem konačne odluke u sudskom postupku ili pak da mu daje brojna postupovna jamstva u sudskom postupku, a da im uz to ne jamči konačno rješavanje njihovih građanskih sporova (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Kutić protiv Hrvatske od 1. ožujka 2002.). Stoga je dužnost države organizirati svoj pravosudni sustav na takav način da može svakome jamčiti donošenje konačne odluke o sporovima koji se odnose na građanska prava i obveze u razumnom roku (presuda Europskog suda za ljudska prava, Horvat protiv Hrvatske, od 26. srpnja 2001.). Odgovornost je države i obveza sudbene vlasti ulagati maksimalan napor za postizanje brzog i efikasnog provođenja sudskih postupaka, što podrazumijeva i dužnost sudbene vlasti da uspostavi kontrolu nad time čine li svi sudionici u sudskim postupcima najviše što je u njihovoj moći kako bi bilo izbjegnuto otezanje sudskih postupaka.