• Povodom tužbe podnositeljice, Upravni sud je donio presudu broj: Us-11086/05 od 24. siječnja 2007., kojom je usvojio tužbu i poništio navedeno rješenje MORH-a od 5. rujna 2005., navodeći da su za prestanak djelatne vojne službe mjerodavni isključivo članci 188. i 189. ZSOSRH-a odnosno u njima propisani razlozi za prestanak, od kojih niti jedan nije naveden u pobijanom rješenju kao razlog prestanka službe podnositeljice. Upravni sud je naložio nadležnom tijelu da donese novo rješenje, pridržavajući se pravnog shvaćanja suda, u smislu članka 62. ZUS-a.

• Budući da nadležno tijelo MORH-a nije donosilo novo rješenje u provedbi navedene presude Upravnog suda, podnositeljica je Upravnom sudu podnijela zahtjev radi donošenja rješenja u smislu članka 64. ZUS-a, koji je zahtjev odbijen (rješenjem broj: Us-7506/07 od 5. rujna 2007.), jer je u međuvremenu doneseno novo rješenje MORH-a.

• U povodu (treće) tužbe podnositeljice, Upravni sud je donio presudu broj: Us-8916/07 od 27. veljače 2008., kojom je tužbu odbio, a koja se presuda osporava ustavnom tužbom.

• Upravni sud je u osporenoj presudi naveo i obrazložio primjenu mjerodavnog prava. Pozvao se tako na odredbe Apostolske konstitucije Pape Ivana Pavla II. o duhovnoj skrbi za vojnike od 21. travnja 1986., odredbe Statuta Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj (»Službene vijesti HBK« broj 3/98.), Ugovor između Svete stolice i Republike Hrvatske, Pravilnik o ustrojstvu i djelovanju Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj od 3. prosinca 1998. te na odredbe Zakonika kanonskog prava. Na temelju navedenih pravnih izvora Upravni sud je utvrdio i ocijenio, u bitnome, da je Vojni ordinarijat posebno crkveno područje u Republici Hrvatskoj s vlastitim Statutom, kojeg odobrava Sveta stolica, koja i imenuje Vojnog ordinarija, a njegovoj jurisdikciji podliježu svi koji pripadaju Ordinarijatu, pa tako i u pogledu imenovanja i razrješenja. Prije imenovanja kapelana ili djelatnika u Ordinarijatu (a Vojni ordinarij je u tom smislu ovlašten, u dogovoru s mjerodavnim biskupom ili redovničkim poglavarom u Republici Hrvatskoj, zatražiti svećenike i redovnike za povremenu ili vremenski ograničenu službu u Ordinarijatu), Vojni ordinarij izvješćuje MORH i dostavlja mu osobne podatke tih osoba, radi zasnivanja radnog odnosa. Pitanja iz takvih radnih odnosa uređuju se pojedinačnim ugovorima između MORH-a i Hrvatske biskupske konferencije, a osobe na službi u Vojnom ordinarijatu plaćom su izjednačene s plaćama vojnih službenika, sukladno ZSOSRH. Stoga Upravni sud zaključuje da je imenovanje odnosno razrješenje tajnika Ordinarijata autonomno pravo Vojnog ordinarija, u čiju se ocjenu Upravni sud ne može upuštati, ali koja odluka jest podloga, to jest pravna osnova za donošenje odluke MORH-a o prestanku vojne službe.

• 5. Imajući u vidu navode ustavne tužbe, Ustavni sud najprije primjećuje kako je točno da je Upravni sud presudom broj: Us-11086/05 od 24. siječnja 2007., izrazio obvezujuće pravno stajalište da su za prestanak djelatne vojne službe mjerodavni isključivo članci 188. i 189. ZSOSRH-a odnosno u njima propisani razlozi, da bi nakon toga, na što također pravilno ukazuje podnositeljica, osporenom presudom broj: Us-8916/07 od 27. veljače 2008., faktično potvrdio novo rješenje MORH-a, koje nije doneseno u skladu s tim obvezujućim pravnim stajalištem.

• Na navedeni način MORH i Upravni sud postupili su nezakonito odnosno protivno odredbama članaka 62. i 63. ZUS-a, što podnositeljica smatra povredom ustavnog prava na sudsku kontrolu zakonitosti upravnih akata iz članka 19. stavka 2. Ustava.