• Radi osiguranja tog zahtjeva, Ustavni je sud na temelju članka 31. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona naložio Vladi Republike Hrvatske da u okviru svojih ustavnih ovlasti prati i stalno ispituje daljnje postojanje nužne potrebe za posebnim porezom, u obliku uvedenom ZoPPPM-om, u razdoblju do 31. prosinca 2010. (točka IV.a izreke ove odluke i rješenja), te predloži Hrvatskom saboru usklađivanje posebnog poreza ovisno o padu intenziteta gospodarske krize u Republici Hrvatskoj u razdoblju do 31. prosinca 2010., odnosno njegovo ukidanje i prije tog roka (točka IV.b izreke ove odluke i rješenja).

• Budući da je istovrstan porez uveden i ZoPPPSD-om, ali za drugi krug poreznih obveznika, različit od onoga na koji se odnosi ZoPPPM, u slučaju da Vlada Republike Hrvatske predloži Hrvatskom saboru usklađivanje posebnog poreza ovisno o padu intenziteta gospodarske krize u Republici Hrvatskoj u razdoblju do 31. prosinca 2010., odnosno njegovo ukidanje i prije tog roka, nužno je osigurati poreznu jednakost poreznih obveznika obuhvaćenih ZoPPPSD-om s poreznim obveznicima obuhvaćenim ZoPPPM-om. Odluka o načinu na koji će ta jednakost biti ostvarena u nadležnosti je Vlade Republike Hrvatske, odnosno Hrvatskog sabora. S ustavnog je aspekta relevantno samo to, da obje skupine poreznih obveznika (i oni obuhvaćeni ZoPPPM-om i oni obuhvaćeni ZoPPPSD-om) budu porezno opterećene istovjetnim posebnim porezom u jednakom trajanju (točka V. izreke ove odluke i rješenja).

• Ustavni sud primjećuje da bi u svjetlu današnjeg gospodarskog i financijskog stanja u zemlji svaka nova zakonska ili administrativna mjera koja utječe na privatnu imovinsku sferu hrvatskih građana načelno mogla dobiti obilježje teško podnošljivog tereta. Riječ je, međutim, o posljedicama strukturnih problema u ukupnom gospodarskom i financijskom sustavu Republike Hrvatske koji daleko premašuju granice i učinke privremenog posebnog poreza uvedenog ZoPPPM-om, koji je predmet ovog ustavnosudskog postupka.

• Stoga je obveza Ustavnog suda ostati u granicama svoje nadležnosti i na apstraktnoj razini ocijeniti opterećuje li ZoPPPM prekomjerno adresate na koje se primjenjuje.

• Ustavni je sud u tom smislu dužan uvažiti činjenicu da primjena ZoPPPM-a nužno pretpostavlja prethodnu konkretizaciju zakonskih odredbi na svaki pojedinačan slučaj kroz poseban pravni postupak obračuna plaća, mirovina i drugih primitaka za svakog pojedinog adresata ZoPPPM-a, što ga provode nadležna tijela ili službe, odnosno poslodavci koji su u obvezi taj zakon primijeniti. Isplaćeni neto iznos plaće, mirovine ili drugog primitka uvijek je rezultat konkretnih životnih okolnosti svakog pojedinca.

• Za konkretne slučajeve mjerodavno je stajalište Europskog suda da se plaća, mirovina ili drugi primitak pojedinca ne može sagledavati odvojeno od povlastica i drugih davanja koje je tom istom pojedincu osigurala država. Europski sud polazi od stajališta da se s aspekta zaštite ljudskih prava u iznos mjesečnog primitka osobe moraju uračunavati i drugi elementi izvan same plaće ili mirovine. Tako je u odluci Antonina Dmitriyevna Budina protiv Rusije (18. lipnja 2009., zahtjev br. 45603/05) Europski sud u mjesečni iznos primitaka podnositeljice uračunao (u ruskim rubljima – RUB): – mirovinu (RUB 1.460); – socijalnu pomoć (RUB 590) i – naknadu za djelomičan invaliditet (RUB 410), ali i sljedeće povlastice koje je podnositeljica uživala: – 50% popusta na komunalne režije i stanarinu (utility bills); – besplatan javni gradski i prigradski prijevoz; – 50% popusta na međugradski željeznički i avionski prijevoz; – 50% popusta na račune za telefon i radio; – besplatnu medicinsku pomoć; – besplatnu zubnu protezu (osim plemenite kovine i keramike); – 50% popusta na liječničke recepte; – besplatnu terapiju u lječilištu i – besplatan prigradski i međugradski prijevoz do mjesta terapije. Europski je sud nadalje uzeo u obzir i činjenicu da je podnositeljica jednokratno primila socijalnu pomoć za siromašne (indigence aid) u iznosu od RUB 500, a da je od popusta na režijske troškove i stanarinu korist imala i njezina obitelj. Konačno, Europski je sud uzeo u obzir i činjenicu da je dio povlastica podnositeljice, na njezin zahtjev, bio unovčen (str. 2.-3. odluke). Iako je utvrdio da podnositeljičina mjesečna primanja »nisu bila visoka u apsolutnim iznosima«, Europski je sud odbacio zbog nedopuštenosti prigovor podnositeljice da su joj prava povrijeđena zbog toga što su njezina primanja ispod egzistencijskog minimuma (below the subsistence level), s obrazloženjem da podnositeljica nije dokazala da se »nedostatak sredstava sam po sebi pretvorio u konkretnu patnju« (that the lack of funds translated itself into concrete suffering).