• Važno je da dijete, posebno u mlađoj školskoj dobi, najprije nauči govorni jezik, da nauči slušno razumjeti hrvatski, kako bi moglo pratiti nastavu koja se glavninom temelji na govornome jeziku. Ako bi istovremeno od početka bilo poučavano i pisanome jeziku, moglo bi doći do prevelikoga miješanja kodova jer su pisani i govorni jezik u nekome smislu bitno različiti. Kod profesorima nepoznatih jezika ne će uvijek biti jasno je li riječ o fonološkome ili pravopisnome, odnosno slovopisnome prijenosu (kao što se događa na primjer s njemačkim slovom s za hrvatski glas z ili engleskim slovima a e i kojima govornici engleskoga zapisuju hrvatske glasove e i a s kojima u govoru, dakle fonološki, nemaju poteškoća).

• U programu su navedene teme, glavna postignuća, primjeri riječi i rečenica te jezične djelatnosti. Redoslijed tema nužno ne određuje redoslijed rada s učenicima. Njih je potrebno uskladiti s potrebama djece i okolnostima u kojima se poučava. Teme je moguće obraditi odjednom ili ih razdvojiti u nekoliko manjih dijelova, ponavljati ih, već prema okolnostima. O tome odlučuju sami učitelji na temelju procjene učenikovih potreba i sposobnosti, posebno ovladanosti hrvatskim, okolnosti njegova života i učenja, skupine u kojoj se poučava, izvorima za učenje hrvatskoga itd.

• Gramatičke jedinice nisu posebno navedene jer se teži njihovu usvajanju prirodnim inojezičnim razvojem. Naime, u nastavi treba primijeniti komunikacijski pristup.

• Neke su teme prisutne na svim razinama zbog svoje važnosti. U programu je označeno znakom x da će se tema proširivati na višoj razini, a znakom xx da je tema već obrađivanja na nižoj. Na nižoj se razini teme obrađuju s najosnovnijim rječnikom dok se rečenične strukture uče neraščlanjeno, npr. »Drago mi je« uče kao neraščlanjen izraz dragomije (Jelaska, 2005). Na višoj se razini proširuju, uključuju širi rječnik i složenije strukture koje se raščlanjuju na pojedine jedinice. To se odnosi i na starije učenike. Naime, pretpostavlja se da će u većini slučajeva stariji učenici brže ovladavati istom razinom, tj. brže se služiti složenijim strukturama i rječnikom odraslih.

• Rječnik se usvaja prema čestoći i korisnosti. To znači da učenici na razini A 1 trebaju usvojiti otprilike 700 najčešćih riječi. Učenici na razini A 2 trebaju usvojiti otprilike 1500 najčešćih riječi. Vjerojatno ne će ovladati cjelokupnim znanjem svake riječi, što znači svim njezinim oblicima i značenjima, nego će se njome moći uspješno služiti.

• Gramatika se ne poučava izravno, nego neizravno. Učitelji slijede uobičajeni razvoj u ovladavanju inojezičnim hrvatskim. Kada procijene da je nužno da učenici osvijeste neku gramatičku jedinicu, usredotočit će se na nju pomoću različitih zadataka i vježba. Od učenika se ne će tražiti da ovladavaju jezikoslovnim pojedinostima, nego da se prikladno služe pojedinim gramatičkim jedinicama (Jelaska, 2007).