• Zbog usporedivosti problema s onim u Hrvatskoj, u nastavku se daje podrobniji prikaz činjenica, okolnosti i pravnih stajališta izraženih u presudi Stec.

• Slično kao u Hrvatskoj, i u Velikoj Britaniji se starosne mirovine financiraju u cijelosti iz Nacionalnog osiguravajućeg fonda u koji su svi poslodavci i većina radno aktivnog stanovništva, bili zaposleni ili samozaposleni, dužni uplaćivati obvezne doprinose. Obveza pojedinca da uplaćuje doprinose prestaje navršavanjem »godina za mirovinu«. Prema Tablici 4 britanskog Mirovinskog zakona iz 1995., muškarci rođeni prije 6. travnja 1950. ostvaruju pravo na mirovinu s navršenih 65 godina života, a žene s navršenih 60 godina života (§§ 31. i 32. presude Stec).

• Smatrajući da povlaštenoj starosnoj dobi za mirovinu nema mjesta u modernom društvu, britanska Vlada predložila je da se starosna dob za mirovinu izjednači na 65 godina života i za muškarce i za žene, a ne na nižu od toga, s obzirom na činjenicu da ljudi duže i zdravije žive, ali i zbog povećanja broja umirovljenika u odnosu na ukupan broj stanovništva. Procijenjeno je da bi odlazak u starosnu mirovinu muškaraca prije 65. godine života koštao državu 9.8 milijardi funti godišnje bruto (što uključuje dodatne mirovine muškaraca u dobi između 60 i 65 godina i izgubljeni prihod Nacionalnog fonda od doprinosa tih muškaraca), ili neto iznos od 7.5 milijardi funta godišnje. Odlučeno je da se promjena uvede postupno, jer se ženama, na koje je ta promjena utjecala, i njihovim poslodavcima treba dati dovoljno vremena da se prilagode i organiziraju svoje financijske poslove i očekivanja (§§ 33. i 34. presude Stec). Godine života za starosnu mirovinu muškaraca i žena počet će se izjednačavati 2010., a 2020. oba spola ići će u mirovinu s navršenih 65 godina života (§ 35. presude Stec).

• Europski sud za ljudska prava ispitao je slučaj s aspekta članka 14. Konvencije. Pri njegovom razmatranju vodio je računa i o članku 7. stavku 1. točki (a) Direktive broj 79/7/EEC Vijeća Europskih zajednica od 19. prosinca 1978. o progresivnoj implementaciji načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u području socijalne sigurnosti, razmotrivši istodobno i praksu Suda pravde europskih zajednica u primjeni članka 7. navedene Direktive (§§ 39. – 41. presude Stec).

• Slijedom toga, Europski sud za ljudska prava zauzeo je stajalište da je »ta razlika u godinama, potrebnima za ostvarivanje prava na mirovinu, bila opravdana sve do promjene društvenih prilika kada žene više nisu bitno oštećene zbog kraćeg radnog vijeka. Ta promjena, zbog svoje prirode, mora biti postupna, i bilo bi teško, pa i nemoguće točno odrediti neki trenutak kad je nepravednost prema muškarcima zbog različite dobi za umirovljenje prevagnula nad potrebom da se ispravi nepovoljan položaj žena« (§ 62. presude Stec). Budući da je britanska Vlada objavom Zelene knjige u prosincu 1991. (»Opcije za jednaku dob za ostvarivanje prava na mirovinu«, cm 1723, prosinac 1991.) učinila prve konkretne korake k izjednačavanju starosne dobi oba spola za ostvarivanje prava na mirovinu, a uvažavajući složenost tog procesa, kao i činjenicu da su i mnoge druge države članice Europske unije zadržale različitu dob u kojoj muškarci i žene stječu pravo na starosnu mirovinu, te da je u Europskoj uniji takav položaj priznat kao dopuštena iznimka od zabrane diskriminacije po spolu (§ 63. presude Stec), Europski sud za ljudska prava zaključio je sljedeće:

• 65. Budući da je napravila korak k izjednačavanju, Sud ne nalazi nerazumnim Vladine namjere da provede opsežne konzultacije i analize, niti se Parlament može kriviti što je 1995. godine odlučio provesti reformu polagano i u fazama. Uzevši u obzir vrlo dalekosežne i ozbiljne implikacije kako za žene tako i za gospodarstvo u cjelini, ovo su pitanja koja nedvojbeno potpadaju pod marginu procjene države.